JEDNOSTAVNO

ljubav

 

Ljubav je privremeno ludilo; ona eruptira poput vulkana i onda se povuče.

A kada se povuče ti moraš donijeti odluku.

Moraš shvatiti da li se vaše korijenje do te mjere međusobno ispreplelo da ti je rastajanje potpuno nepojmljivo.

Jer to je ljubav.

Ljubav nije kad ostaneš bez daha, nije uzbuđenje, nije širenje vječne strasti.

To je zaljubljenost, što je dostupno svakoj budali. Ljubav je ono što preostane kada sagori zaljubljenost, istovremeno umjetnost i sretna nezgoda.

Oni koji istinski vole imaju korijenje koje ispod zemlje raste prema drugoj osobi i kada sav lijepi behar opadne sa njihovih grana shvate da su umjesto dva, postali jedno drvo.

autor nepoznat

Visoko negdje u planinama nalazilo se jedno udaljeno gluho selo.

Gluho, ne zato što su stanovnici tog sela bili zaista gluhi, već zato što su bili gluhi za ostatak svijeta.

Ljudi u tom selu živjeli su kao jedinstvena obitelj. Mladi su poštovali starije, muževi su cijenili supruge.

U njihovom govoru nisu postojale riječi: uvreda, vlasništvo, mržnja, tuga, sujeta, bol, pohlepa, zavist, licemjerje…zato što u njihovim životima nije postojalo ništa što bi se moglo nazvati tim riječima.

Stanovnici tog sela rađali su se s osmijehom, i od prvog do posljednjeg dana njihovih života, s usana im nije silazio taj široki osmijeh.

Muževi su im bili muževni, a žene ženstvene.

Djeca su pomagala odraslima u domaćinstvu, igrali se i zabavljali, verali se visoko po drveću, brali gorke plodove, plivali u planinskom potoku.

Odrasli su ih učili jeziku ptica, životinja i biljaka, tako da su djeca naučila jako mnogo od njih.

I skoro svi zakoni prirode bili su im poznati.

I stari i mladi živjeli su u harmoniji sa Prirodom. Navečer bi se svi okupili oko vatre i slali svoje osmijehe zvijezdama.

Svatko bi izabrao svoju zvijezdu na nebu i pričao sa njom.

Od zvijezda su naučili o zakonima Svemira i o životima u drugim svjetovima.

I tako je to bilo kod njih od kad su znali za sebe.

Jednog dana u selu se pojavi neki strani čovjek i reče:
- Ja sam učitelj.

Svi se ljudi obradovaše pridošlici.

I nemalo zatim, povjeriše mu svoju djecu sa nadom da će im djeca naučiti važnije zakone od onih koje su do tada naučili od Prirode i Svemira.

Učitelj je započeo sa svojim učenjem.

No kako je vrijeme teklo, svi su počeli primjećivati kako su se djeca počela polako mijenjati, kao da su bila zamijenjivana nekom drugom djecom.

Postala su u početku razdražljiva, a nakon toga se među njima pojavila i zloba, sve su se češće svađala međusobno i uzimala stvari jedni od drugih.

Naučili su se ismijavanju, lažnim i lukavim osmijesima. Sa njihovih lica kao da su bili izbrisani prijašnji osmijesi, na koje su svi u selu bili navikli.

Ljudi nisu znali da li je to dobro, jer sama riječ ‘loše’ nije ni postojala kod njih.

Imali su povjerenja u učitelja i iskreno su vjerovali da su to nova znanja i umijeća koja im je učitelj donio iz drugog dijela svijeta.

Prošlo je nekoliko godina.

Djeca su narasla, a život u tom dalekom, planinskom selu, sasvim se promijenio.

Ljudi su zauzeli zemlju, ogradili je i nazvali je svojim vlasništvom.

Postali su nepovjerljivi i predostrožni jedni prema drugima.

Zaboravili su za jezik ptica, životinja i biljaka.

I svatko od njih izgubio je svoju zvijezdu na nebu.

Pored toga u njihovim domovima su se pojavili televizori, kompjutori, mobilni telefoni i iznikle auto-garaže.

Ljudi su izgubili svoje široke osmijehe, ali su zato zadobili cinične kikote.

A učitelj, koji još uvijek nije naučio da se smije, promatrao je sve to sa ponosom i pomislio:

U ZABAČENOM PLANINSKOM SELU NAJZAD SAM USPIO PRIKLJUČITI OVE DIVLJAKE MODERNOJ CIVILIZACIJI.

Prof. Shalva Amonashvili . Dr. psihologije i ruski akademik

LJUBAV JE

PRIČA O JEDNOM “NE MOGU”

Dragi prijatelji, danas smo se ovdje okupili da ispratimo “NE MOGU”.

Dok je bio sa nama na zemlji, uticao je na živote svakog od nas, na neke više, na neke manje.

Na nesreću, njegovo ime spominje se na svakom javnom mjestu, u školi, gradskoj skupštini, državnim organima, pa čak i u Bijeloj kući.

Položili smo “Ja ne mogu“ u njegovu vječnu kuću i osigurali mu nadgrobnu ploču sa epitafom.

Nadživjeli su ga njegova braća “Ja mogu”, i “Namjeravam to odmah učiniti”.

Oni nisu čuveni kao njihov poznati rođak, a ni tako jaki i moćni.

Možda će, jednog dana, uz vašu pomoć, postati značajniji na ovom svijetu.

Neka “Ja ne mogu” počiva u miru i neka svi prisutni požive i uznapreduju u njegovom odsustvu.

Amen.

Dok sam slušao posmrtni govor, shvatio sam da ti đaci nikada neće zaboraviti taj dan.

Čitav taj čin je bio simboličan, neka vrste metafore za život.

To se urezuje u pamćenje i zauvijek će ostati u svijesti i podsvijesti.

Ispisivanje rečenica koje počinju sa “Ja ne mogu”, njihovo sahranjivanje i posmrtni govor – to je bio učiteljičin nevjerojatan trud.

Ali, to nije sve.

Kada je završila posmrtni govor, napravila je krug sa učenicima i vratila ih u učionicu.

Proslavili su odlazak “Ja ne mogu” uz keks, kokice i sokove.

Kao dio proslave, Dona je izrezala veliku nadgrobnu ploču od papirne kese.

Ispisala je riječi “Ja ne mogu” na vrhu i “Počivaj u miru” u sredini.

Datum je bio na dnu.

Nadgrobna ploča visila je u Doninoj učionici do kraja školske godine.

Kada je neki đak , mada se to rijetko dešavalo, zaboravi i kaže “Ja ne mogu”, Dona bi samo pokazala na natpis “Počivaj u miru”.

Đaci bi se tada sjetili da je “Ja ne mogu” mrtav i preformulirali bi svoju izjavu.

Nisam bio Donin đak.

Ona je bila moj đak.

Ipak, toga dana od nje sam naučio tu lekciju.

I danas, mnogo godina poslije, kad god čujem rečenicu koja počinje sa “ja ne mogu”, vidim sliku sahrane i učenike četvrtog razreda.

Tako se, kao i đaci, sjetim da je “JA NE MOGU” mrtav.

Spora da sumnja – brza da vjeruje;

Spora da osudi – brza da opravda;

Spora da uvrijedi – brza da pohvali;

Spora da otkrije – brza da pokrije;

Spora da ukori – brza da podnosi;

Spora da podcijeni – brza da cijeni;

Spora da zahtijeva – brza da pruži;

Spora da izaziva – brza da izmiri;

Spora da oteža – brza da pomogne;

Spora da zlopamti – brza da oprosti;

(nepoznati autor)

SEDAM IZVORA STRESA

Postoji sedam izvora stresa i negativnih emocija.

Ovih sedam stresora uzrokuju vjerojatno 95%, pa možda čak i 99% nesreća koje ste ikad doživjeli.

Kada jednom budete naučili da ih prepoznate, i da izađete na kraj sa njima, osjećat ćete se bolje, optimističnije i vedrije u svemu što budete radili. Osjetit ćete da ste ponovo počeli upravljati svojim životom.

 

1. BRIGA - Prvi i najveći uzrok stresa je BRIGA.

Briga je dugotrajan oblik straha prouzrokovan neodlučnošću.

Često ljudi nauče da brinu od jednog od svojih roditelja i, ponavljajući obrazac tog zabrinutog ponašanja, postaju kronično zabrinuti.

Oni se stalno brinu zbog nečega, gotovo sve vrijeme. 

A briga bilo koje vrste polako utiče na opadanje imuniteta i čini vas podložnim svim vrstama bolesti, od prehlade i gripa pa do infekcija i smrtonosnih oboljenja. Vaša sposobnost da prestanete brinuti predstavlja polaznu točku u pogledu toga da zauzmete jedan zdrav, uravnotežen stav da bi vam sve ono što radite pružalo daleko više zadovoljstva.

 

2. SMISAO I SVRHA – Drugi uzrok stresa leži u nepostojanju smisla i svrhe u životu.

Jednom riječju neimanje jasnih ciljeva kojima čovjek treba težiti.

U poslu je glavni izvor stresa slaba organizacija vremena, koja je uvijek prouzrokovana nejasnim ciljevima i prioritetima.

Ne možete izvanredno i efikasno planirati svoje vrijeme ako niste sigurni što je to što želite ostvariti.

Vaš um je osmišljen na takav način da se osjećate zadovoljni sobom samo onda kada radite na tome da ostvarite nešto što vam je važno u životu.

 

3. NEDOVRŠEN RAD – Svatko od nas osjeća “neodoljivu potrebu za tim da završi započeto” ili “težnju ka tome da završi posao”.

Osjećamo se sretnima i zadovoljnima kada završimo posao, ili kada postignemo cilj. 

A nesretni smo i pod stresom se nalazimo onda kada nešto ostavimo nedovršeno ili neurađeno.

Započinjanje rada na nečemu što potom ostane nedovršeno, ili samo djelomično obavljeno, može prouzročiti kod vas veliki stres.

Čak i to da promatrate nekoga tko nešto započne, po to ne dovrši, predstavlja stres.
Odugovlačenje je najrasprostranjeniji primjer nedovršenog rada.

Kad god odugovlačite, posebno važne zadatke, vi doživljavate stres.

I što je važniji zadatak ili odgovornost, to doživljavate veći stres i više gubite svoj duševni mir.

Ovaj stres se na kraju manifestira na psihičkom planu u vidu nesanice, negativnih emocije i lakog uzrujavanja.

 

4. STRAH OD NEUSPJEHA – Ovaj strah se obično manifestira kroz neodlučnost, zabrinutost i brigu.

Strah od neuspjeha je uvjetovana reakcija naučena u djetinjstvu.

Svatko se u izvjesnoj mjeri pribojava nekih stvari.

Strah vas čini opreznim, što je dobro kada ste umjereni u tome.

Ali onda kada strah od neuspjeha previše uzme maha, on može postati glavna prepreka na putu ka vašem uspjehu i sreći.

Kada se suočite sa strahovima i krenete ka njima, oni počnu iščezavati i smanjivati se.

Ali kada uzmičete od osobe ili situacije koje se bojite, strah biva sve veći i veći sve dotle dok ne počne u potpunosti dominirati vašim životom.

 

5. STRAH OD ODBACIVANJA – Ovaj strah se javlja kada vam je previše stalo do toga da dobijete potvrdu od drugih ljudi.

Strah od odbacivanja se obično nauči veoma rano u djetinjstvu kao posljedica obrasca ponašanja u okviru kojeg roditelji djetetu “uvjetuje ljubav.”

 

6. PORICANJE – Poricanje leži u samoj jezgri stresa, nesreće i psihosomatskih bolesti.

Poricanje je postupak osobe koja se odbija suočiti sa neugodnom stvarnošću.

Do toga dolazi onda kada ne želite priznati da postoji neko područje života u kojem trpite neuspjehe.

 Tada pribjegavate tome da sve to odbijate vidjeti i pretvarate se kao da je sve u redu.

Međutim, ono što se u psihi nagomilava – izražava tijelo.

Kada dovoljno dugo odbijate vidjeti činjenice, to počinje da se manifestira na fizičkom planu.

Poricanje dijela stvarnosti pokreće nesanicu, glavobolje, probleme sa varenjem, depresiju, izljeve bijesa i često grozničave aktivnosti.

 

7. BIJES – Bijes je možda najdestruktivnija od svih emocija. Izljevi bijesa mogu uzrokovati srčani napad, moždane udare, rasprsnu krvne žile, izazovu čir, migrene, astmu i kožna oboljenja svih vrsta. Nekontrolirani bijes uništava brakove i veze, uništava ličnosti djece u razvoju, doprinosi gubitku posla i karijere i predstavlja izvor više nesreća nego bilo koja druga emocija.