LJUBAV I JA

Ljubav i ja.

Sjedim na zelenoj travi, naslonjena na drvo,
pokraj mene sjedi ljubav!
Kao dva neznaca, već smo dugo tu,
kao same na svijetu dok se smjenjuju dan i noć!
Nije više u meni i u mom naručju,
već odavno je izgubila svoj sjaj.
U mojim očima zaspale su svijeće,
u mojim grudima utihnule vatre,
i u mojim venama je mirno more.
Ne talasaju se više osjećanja,
sunce sija ali ne tako radosno kao prije.
One noćima razbacane zvijezde nebom,
kao da je prekrio moj ogrtač tame,
i onaj mjesec što me vodio tebi,
već odavno nema svoju sjenu.
Grlim prazan prostor, vrištim
i želim opet biti suza u tvom oku.
Osluškujem ledeni dah povjetarca,
i grubi šum zelenkastog potoka.
Priroda oko mene i ljudi,
sve tako tmurno i jezivo,
kao da je netko ukrao onu ljepotu,
one osmijehe i tu prevrtljivu ljudsku toplotu.
Čujem kako plačeš ljubavi,
čujem žališ me, kao da sam umrla,
osjetim tvoj dodir i trnci su po mom tijelu.
Osjećam kao da me želiš protresti,
dati mi neki savjet i oživjeti moje snove,
a i mašta već odavno spava.
Onda se zapitam, dal' je to dodir te ljubavi,
ili je to samo latica ruže koju sam slučajno osjetila,
koju je donio onaj zlobni povjetarac u svom letu,
i taj plač koji para moje uši, nije plač te ljubavi,
nego moje usamljene duše...

Je li to zaista ljubav?

Jedno je od najčešćih pitanja koje si svatko od nas barem jednom u životu postavi "Kako mogu znati da je to uistinu ljubav?" Kao što pretpostavljate, to je i jedno od pitanja na koje je najteže odgovoriti. Pokušajmo.
Ljubav je toliko tajanstven, neobičan i predivan osjećaj da ga nitko ustvari ne može uvjerljivo odrediti. Znamo da nam o ljubavi već stotinama godina govore znanstvenici, književnici, slikari i svećenici. Međutim, konačnog odgovora još uvijek nema. Da bi stvar bila još složenija, postoji toliko mnogo vrsta ljubavi - ljubav koju osjećate prema prijateljima, članovima obitelji, sportu, pa čak i kućnom ljubimcu. To je toliko luda emocija, da ne postoji način na koji bi se u potpunosti odgovorilo kako možemo znati da je ono što osjećamo uistinu ljubav. Međutim, možemo pokušati. Dakle, želimo li otkriti volimo li stvarno nekoga, osnovno bi i najbolje za početak bilo postaviti sebi pitanje želimo li biti s tom osobom. Ako je odgovor na to pitanje negativan, tada to nikako ne može biti ljubav. Kada volimo nekoga, prirodno je da s njom/njim želimo i biti. Naime, ne samo biti, već i dijeliti sve. Kao, imali ste dobar dan na poslu i jedva čekate da odjurite doma i podijelite lijepe događaje s voljenom osobom.

Uzbuđeni ste samo time što ste u njihovu društvu, želite biti u njihovoj blizini, dio njihova života. Ponekad vam je teško kada ste od njih odvojeni, a kada jeste, još uvijek osjećate sveprisutne spone koje vas vežu ma gdje tko od vas dvoje otišao. To je kao da ste oboje obuzeti tijelom onog drugog s potpunim povjerenjem i skladom. To bi mogla biti ljubav.

Ipak, na suprotnoj strani priče, postoji niz emocija koje ljudi zamjenjuju s ljubavlju. Jedna od najčešćih je požuda. Postoji velika razlika između čekanja na seks s nekim i čekanja na provođenje velikog dijela vremena s nekim.

Pretjerana ovisnost o nekome jednako tako nije ljubav. Neki ljudi padnu u zamku vjerujući da nekoga vole samo zato što se boje biti sami. Postaju toliko ovisni o drugoj osobi, da više ne znaju kako da žive sami, ili, uvijek bi radije bili s bilo kim nego ni s kim.

To nas vodi do prastarog klišeja. Želimo li voljeti nekoga drugoga, moramo prvo naučiti voljeti sebe. Da, da, čuli smo to tisuću puta, međutim, što to zapravo znači? To znači da moramo biti uvjereni u svoje sposobnosti i svoju moć prosudbe. Uistinu moramo voljeti sebe i znati što zapravo imamo za ponuditi nekoj drugoj osobi. Nikako se ne može voljeti neka druga osoba, ako smo neprestano nesigurni i podložni joj. Drugim riječima, činite li sve i slažete li se sa svime što ta druga osoba kaže iz straha da će vas voljeti manje ako to ne učinite, tada to ne može biti ljubav.

Preuzeto sa http://www.klik.hr/

Drugo ime ljubavi

stu 12, 2012

Drugim sad imenom zovem ljubav,
nije više samo jedna boja
što blijedi s vremenom,
niti pjesma krivih nota
koju guta daljina.
Nije ni presušeni slap
izgubljen u raskoraku snova,
niti sporedna uloga nepoznatog filma,
davno izgubljenog u vatri zaborava.
Drugim sad imenom zovem ljubav,
jer podsjeća na dugu
koja će eonima grliti moje vrijeme,
i na arije neba
koje pjevaju anđeli bijelih krila,
ma podsjeća i na more zagrljaja
koji se pamte zauvijek,
omotani poljupcima
u svakom pretincu sjećanja.
Podsjeća i na povijest života
zapisanog na vratima raja,
slovima istim,
od kojih je satkano tvoje ime,
tamo negdje,
među zvijezdama vječnosti. 

Posted by Dorotea Pernjak on stu 12, 2012 in Romantika | 6 comments

nježna

Nije danas dan za bravure
za brzinu
i lude figure.
Danas – dan je za nježnosti
i sitne slatkiše,
za sentiše.
I zato, izaberi neke note fine
da opiju te sred tišine
i uzmi kist
i papira list
kao tvoja duša čist
i vuci čiste linije
jer i ja pisat ću najfinije
što mi duša stvorit može
s tvojim duhom
ispod kože.Tiho…šapni mi sreću

Esencijalnom zavodljivošću šaraš tragove sreće
po mekoći moje puti…
Svilenkasta purpurnost te prihvata
i daje utočište svim tvojim naporima.
Sretni smo!
Vilenjaci noći su zadovoljno promatrli igru ljubavi
što vodila su naša dva bića.
Zanosno plešući pod refleksijom zaludnih zvijezda.
Perfektnom tačnošću,znatiželjno,istražuješ biljege
rođenjem mi date.
Izvijam se ka dahu tvojih snagom obasutih grudi,
i pjevam!Glasom strasti.
Sretni smo!
++++++++++++
Vragolasta zora nam se polako primiče.
Mirisi se prepleli u ljubav…
Spavamo.
Sretni
i umorni…
Vilenjaci,ti i ja…