Kako se volimo?
Mania (ovisnička ljubav) je poput opsesije, opsjednutosti objektom ljubavi, zbog čega se događaju ekstremne promjene raspoloženja – od duboke depresije do snažne euforije. Naziv potječe od starogrčkoga theia mania, što znači ludost poslana od bogova. Takva ljubav je poput groma iz vedra neba – karakterizira je intenzivna ljubomora, posesivnost, stalno traženje potvrde ljubavi i pokušaji manipulacije. Manični ljubavnici često imaju nizak prag samopoštovanja i pridaju svojim partnerima preveliku važnost – govore o njima u superlativima i imaju osjećaj da ne mogu bez njih, da ih trebaju poput spasa koji će podići njihov osjećaj vlastite vrijednosti. Partnera u braku ili ozbiljnoj vezi često doživljavaju kao vlasništvo, a djecu kao zamjenu ili produžetak partnerske ljubavi. Prednost manie je intenzitet, a nedostatak nestabilnost i opsesivnost.
Agape (bezuvjetna ljubav) je altruistička, bez očekivanja nečeg zauzvrat. Želje i interesi partnera stavljaju se prije vlastitih – drugog se voli više od sebe. U današnjem društvu u kojem svatko gleda svoje interese, to je prava rijetkost. Agape ljubavnici bit će vjerni kako svojeg partnera ne bi povrijedili, i često će nakon prekida strpljivo čekati da se ljubav ponovno ostvari. Smatra se najčišćim oblikom ljubavi – suosjećajna je, požrtvovna i najčešće je ostvaruju ljudi okrenuti duhovnosti. Prednost agapične ljubavi je velikodušnost i unutarnji mir, ali pri razdvajanju može voditi prema osjećaju krivnje i nekompetentnosti.
Dubina povjerenja
Za one koji se duboko, altruistički (agapično) vole ljubav je najjednostavnija istina na svijetu – ona je tu, prisutna je. Kao što si tu ti, kao što sam tu ja, tako je tu i ljubav – mi. Postojanje ljubavi je neupitno, kao što je neupitno i postojanje samo po sebi. Takva ljubav temelji se na bezgraničnom povjerenju putem kojega partneri žele postati onakvima kakvima ih voljena osoba vidi. To se neizbježno događa i u drugim vrstama ljubavi ili bliskosti – partner uvijek dijelom postaje onakvim kakvim ga druga osoba vidi, samo je pitanje je li to pogled koji iskrivljuje ili pročišćuje sliku o sebi.
Pitanje povjerenja u ono kakvim ga partner vidi mnogima je bolna točka. Kako pustiti komande iz ruku, kako se prepustiti, kako vjerovati? Prema Eriku Eriksonu, njemačko-američkom psihoanalitičaru, korijen osjećaja unutarnje sigurnosti koji omogućuje povjerenje prema svijetu i prema drugima datira iz prvih mjeseci života. Kad je majka brižna, osluškuje djetetove potrebe i tu je za njega, ono odmah na početku života stječe primarnu, sigurnu bazu koja se u odraslosti reflektira kao optimizam, nada i mogućnost vjerovanja. Kad majka u prvim mjesecima života djetetu nije u stanju pružiti dovoljno brižnosti, bliskosti i topline zbog vlastitih nesigurnosti ili podvojenosti, onda je i stil bliskosti koji se razvije u odraslosti nesiguran ili ambivalentan.
Ljubav i povjerenje su poput sijamskih blizanki – kud ide jedna, ide i druga. Što je povjerenje dublje, to je veća mogućnost da ljubav bude agapična. Storge i pragma su negdje u sredini, a što je povjerenja manje, veća je mogućnost da ljubavna bliskost bude manična ili ludična. Ma kako osjećali i tumačili svoje osjećaje, jedno je sigurno – različito ih iskazujemo. Primjerice, jedna djevojka koju je odgojila shizofrena majka, čim bi joj se netko svidio, počinjala je davati suprotne signale: „spuštajuće“ poruke, ignoriranje, provokacije, napuštanje. Što se osjećala zaljubljenije, to se u njoj nakupljalo više straha, otpora i posljedično – želje za bijegom. Želeći bliskost, zapravo ju je uništavala. Ono što je u cijeloj priči žalosno je to što je ona zaista iskazivala svoje osjećaje, ali – onako kako je znala i umjela. Njezin jezik ljubavi je i njoj samoj bio teško raspoznatljiv – kodiran suprotnostima.
Kako se volimo?
Za one koji se duboko vole, ljubav je najjednostavnija istina na svijetu - ona je tu, prisutna je.
Kao što si tu ti, kao što sam tu ja, tako je tu i ljubav - mi.
Za one koji se duboko vole, ljubav je najjednostavnija istina na svijetu - ona je tu, prisutna je.
Ljubav nam može puniti jedra životnom snagom i entuzijazmom, a može nas i deprimirati ili izludjeti. Ono što smatramo ljubavlju može biti glavni oslonac našeg unutarnjeg rasta i razvoja, a može biti i najdestruktivnija snaga koja vodi ravno nikuda. Izjave ljubavi si daju parovi na romantičnoj večeri uz more kao i parovi koji su došli k sebi nakon tuče - uz suze. Većina ljudi bi rekla kako se par iz drugog primjera zasigurno uopće ne voli, iako bi se oni u trenucima mira mogli zakleti životom da su zajedno zbog ljubavi. Neki su zajedno po deset, dvadeset godina i imaju jako kvalitetan odnos, a uopće se ne vole. Neki imaju loš odnos s mnoštvom svađa i problema, a vole se. Neki (slobodno možemo reći - rijetki) pak imaju i jedno i drugo - kvalitetan odnos koji razvijaju s ljubavlju.
I što onda reći o toj misterioznoj pojavi zvanoj ljubav? Je li to trofej koji treba dostići? Je li to zvjerčica koju treba uloviti? Je li to nagrada koju treba zaslužiti? Je li to čudo koje ovisi o ničem drugom nego o sreći, slučajnosti? Parovi koji žive u ljubavi, skladno, bez sumnji u svoje osjećaje ne pitaju se previše - kako, što, otkud. Ljubav je za njih biće - ta osoba, osoba koju vole. Za njih, ljubav nije to, već tko. Ona je personalna, osobna, jedinstvena. Takva ljubav je negdje duboko (ako ne stvarnost) svačiji san koji većini ljudi iz nekog razloga izmiče. Ima ga pa ga nema, sanja se otvorenih ili zatvorenih očiju, dovodi do buđenja ili do potonuća u duboko spavanje u kojem snova više nema.
Što misliš kad kažeš ljubav?
O ljubavi je ispjevano toliko pjesama, snimljeno toliko filmova, napisano toliko knjiga. Sretna ljubav - nesretna ljubav, uzvraćena - neuzvraćena, prava - kriva. Netko će reći da je ljubav bezuvjetno prihvaćanje, a netko drugi da je eksplozija strasti. Netko će je nazvati vječnom inspiracijom, a netko tihom patnjom. Mnogi su je probali definirati, staviti među riječi, iako se čini da ju se najbolje iščitava između redaka. Po Platonu, ljubav je “ono što čovjek želi, a nema”, Baudelaire smatra da je ljubav “potrebna da se pobjegne od sebe”, a po G. B. Shawu “ljubav je igra u kojoj se prenaglašava razlika između osobe koju se voli i drugih pojedinaca”. Freud je smatrao da je “ljubav želja za seksualnim sjedinjenjem”, a Fromm je ljubav nazvao “sredstvom za smanjenje osjećaja izolacije i usamljenosti.”
Kako se među svim tim mišljenjima snaći? Ili bolje jednostavno – ne razmišljati? Znači li to da svatko voli na svoj način i da – koliko ljudi toliko i ljubavi? Ili je ljubav jedna – bezuvjetna i univerzalna, a sve ostalo su derivati, varke, loši plagijati? Kako bi u tu zbrku razuma i osjećaja unio malo reda, prije tridesetak godina, istraživač John Lee je intervjuirao velik broj ljudi želeći doznati što im ta misteriozna riječ ljubav zapravo znači. Zaključio je da ljudi o ljubavi razmišljaju na šest različitih načina kojima je zatim pridao grčke nazive. Šest vrsta ili boja ljubavi nazvao je:eros, ludus, storge, pragma, mania i agape.
Boje ljubavi
Eros (strastvena ljubav) se odnosi na romantičnu ljubav punu intenziteta i tjelesnosti koja često plane na prvi pogled (točnije, na prvu strelicu). Najčešći okidač je fizički izgled ili intuicija to jest “kemija”, a naglasak je na ljepoti i senzualnosti. Gledana sa strane, ova vrsta ljubavi često djeluje nerealno, “u oblacima”. Prednost erosa je u sentimentalnosti punoj divljenja i tepanja što za ljubavnike može biti vrlo opuštajuće, a nedostatak je što može voditi ka naivnosti i uhvaćenosti u svijet iz mašte koji realnost ne podržava.
Ludus (zaigrana ljubav) je laka i neobavezna – odvija se u sportskom duhu u kojem je bitno natjecanje, osvajanje i pobjeda. To je ljubav prema ljubavi, važan je osjećaj koji nosi, a ne osoba koja potiče stvaranje tog osjećaja. To je zabava u kojoj oba partnera uživaju, ali bez dublje intimnosti. Naglasak je na novom iskustvu, na svježem doživljaju koji se, zbog površnosti i neukorijenjenosti u osobnost lako može prenositi na druge. Kvantiteta je važnija od kvalitete – igrači odnose vide kao izazov i žele što je moguće više zabave. Brak ili ozbiljnu vezu vide kao zamku ili zatvor i zato bježe od toga. Prednost ludusa je u razvoju seksualnih vještina, a nedostatak je nevjera koja u ekstremnim slučajevima vodi u promiskuitet.
Storge (prijateljska ljubav) se razvija postepeno, mirno, bez puno rizika što odnos čini dugotrajnim i stabilnim. Izražavanje osjećaja nije tako snažno niti je fizička privlačnost naročito važna. Storge se bazira na sličnostima - dijele se zajedničke vrijednosti, prisutna je snažna podrška i suosjećanje. Prednost je visoka razina intimnosti, a nedostatak je moguća dosada i pomanjkanje strasti.
Pragma (praktična ljubav) započinje svjesnim, opreznim
traženjem partnera koji zadovoljava specifične kriterije. Vođena je glavom, a ne srcem. Postoji lista osobina koje partner treba zadovoljavati i zato je potraga za ljubavlju slična odlasku u kupovinu, samo što na popisu nisu namirnice, već karakterne osobine. To je promišljena, racionalna ljubav koja se zasniva na sličnim životnim stavovima i uvjerenjima. Pragmatičari će izbjegavati nevjeru jer žele izbjeći posljedice i pažljivo će odmjeravati cijenu odnosa – što dobivaju, a što gube. Odvija se bez puno strasti i intenziteta – sve je stvar dogovora i kompromisa. Prednost pragme je praktičnost i realističnost, a nedostatak je manjak strasti i emocija.
Mania (ovisnička ljubav) je poput opsesije, opsjednutosti objektom ljubavi zbog čega se događaju ekstremne promjene u raspoloženju - od duboke depresije do snažne euforije. Naziv potječe od starogrčkog theia mania što znači “ludost poslana od bogova”. Takva ljubav je poput groma iz vedra neba – karakterizira ju intenzivna ljubomora, posesivnost, stalno traženje potvrde ljubavi i pokušaji manipulacije. Manični ljubavnici često imaju nizak prag samopoštovanja i pridaju svojim partnerima preveliku važnost - govore o njima u superlativima i imaju osjećaj da ne mogu bez njih, da ih trebaju - poput spasa koji će podići njihov osjećaj vlastite vrijednosti. Partnera u braku ili ozbiljnoj vezi često doživljavaju kao vlasništvo, a djecu kao zamjenu ili produžetak partnerske ljubavi. Prednost manie je intenzitet, a nedostatak je nestabilnost i opsesivnost.
Agape (bezuvjetna ljubav) je altruistička, bez očekivanja nečeg za uzvrat. Želje i interesi partnera se stavljaju prije vlastitih - drugog se voli više od sebe. U današnjem društvu
u kojem svatko prvenstveno gleda svoje interese, to je prava rijetkost. Agape-ljubavnici će biti vjerni kako svog partnera ne bi povrijedili i često će nakon prekida strpljivo čekati da se ljubav ponovo ostvari. Smatra se najčišćim oblikom ljubavi - suosjećajna je, požrtvovna i najčešće je ostvaruju ljudi okrenuti duhovnosti. Prednost apagične ljubavi je velikodušnost i unutarnji mir, a nedostatak je što pri razdvajanju može voditi ka osjećaju krivnje i nekompetentnosti.
Dubina povjerenja
Za one koji se duboko, altruistički (agapično) vole, ljubav je najjednostavnija istina na svijetu - ona je tu, prisutna je. Kao što si tu ti, kao što sam tu ja, tako je tu i ljubav - mi. Postojanje ljubavi je neupitno kao što je neupitno i postojanje samo po sebi. Takva ljubav se bazira na bezgraničnom povjerenju putem kojeg partneri žele postajati onakvima kakvima ih voljena osoba vidi. To se neminovno događa i u drugim vrstama ljubavi ili bliskosti - partner uvijek dijelom postaje onakvim kakvim ga druga osoba vidi, samo je pitanje - je li to pogled koji iskrivljuje ili pročišćuje sliku o sebi?
Pitanje povjerenja u ono kakvim ga partner vidi je mnogima bolna točka. Kako pustiti komande iz ruku, kako se prepustiti, kako vjerovati? Po Eriku Eriksonu, njemačko-američkom psihoanalitičaru korijen osjećaja unutarnje sigurnosti koji omogućuje povjerenje prema svijetu i prema drugima datira iz najranijih mjeseci života. Kada je majka brižna, osluškuje djetetove potrebe i tu je za njega, ono odmah na početku života stječe jednu primarnu, sigurnu bazu koja se u odraslosti reflektira kao optimizam, nada i mogućnost vjerovanja. Kada majka u prvim mjesecima života djetetu nije u stanju pružiti dovoljno brižnosti, bliskosti i topline zbog vlastitih nesigurnosti ili podvojenosti, onda je i stil bliskosti koji se razvije u odraslosti nesiguran ili ambivalentan.
Neki ljudi od ljubavne bliskosti bježe, neki strepe, neki naglo ulaze u odnos i naglo nestaju iz njega, neki su u stanju podnijeti tek minimalne doze bliskosti, a neki su u stanju pružiti i primiti jako puno. Ljubav i povjerenje su poput sijamskih blizanki – kud ide jedna, tu i druga. Što je povjerenje dublje, to je veća mogućnost da ljubav bude apagična. Storge i pragma su negdje u sredini, a što je povjerenja manje, to je veća mogućnost da ljubavna bliskost bude manična ililudična.
Jezik ljubavi
Ma kako osjećali i tumačili svoje osjećaje, jedno je sigurno - različito ih iskazujemo. I kvantitativno i kvalitativno. Primjerice, jedna djevojka koju je odgojila shizofrena majka čim bi joj se netko svidio, počinjala je davati suprotne signale: spuštajuće poruke, ignoriranje, provokacije, napuštanje. Što se osjećala zaljubljenije, to se u njoj nakupljalo više straha, otpora i posljedično - želje za bijegom. Želeći bliskost zapravo ju je uništavala. Ono što je u cijeloj priči žalosno je to što je ona zaista iskazivala svoje osjećaje, ali - onako kako je znala i umjela. Njen jezik ljubavi je i njoj samoj bio vrlo teško raspoznatljiv - kodiran suprotnostima.
Budući je svatko od nas od nas odrastao u jedinstvenim, specifičnim uvjetima naučili smo iskazivati ljubav na različite načine. Dr. Gary Chapman u svojoj knjizi Pet jezika ljubavi navodi kako ljudi svoje najdublje osjećaje izražavaju na pet različitih načina. Kako se vrlo često događa da partneri u ljubavnoj vezi ne govore istim emocionalnim jezikom, to dovodi do nerazumijevanja ili pogrešnog tumačenja što rezultira neskladom, a ponekad i raskidom. Pet načina iskazivanja ljubavi o kojima Chapman u svojoj knjizi piše su: kvalitetno vrijeme, riječi priznanja i odobravanja, pokloni, fizički dodir i činjenje usluga. To znači da će netko od komplimenta procvjetati, a netko neće ni trepnuti. Netko će se na buket cvijeća rastopiti, a netko će se pitati “što mu to sad znači”. Netko će svaki dan primati kišu poljubaca kojima neće vjerovati jer sam(a) izražava ljubav na neki sasvim drugačiji način.
Vrlo je važno moći prepoznati način na koji partner iskazuje ljubav kako bismo je znali primiti i sačuvati. Isto tako je bitno prepoznati vlastiti jezik ljubavi kako bismo partneru mogli dati do znanja što nam to zapravo znači. Lako možemo shvatiti kakav je naš jezik ljubavi sjetimo li se što nas je najviše povrjeđivalo ili što nam je s bivšim partnerima najviše nedostajalo. Je li to bilo vrijeme provedeno u skladu i razumijevanju? Jesu li to bili dodiri ili pohvale i odobravanja? Znakovi pažnje kroz darivanje ili kroz pomoć i činjenje usluga? Prepoznati svoj i partnerov način izražavanja osjećaja kako bi se ljubav razvijala je najmanje što u ime ljubavi možemo činiti jedni drugima.
Ljubav nasuprot ovisnosti
Mi smo također personificirana, utjelovljena ljubav. Ljubav je urođena našoj duši i ona zrači te bi trebala doći u kontakt sa Nad-dušom odnosno Bogom. Umjesto da našu dušu dovedemo u kontakt s Bogom, mi smo je povezali s tijelima u kojima je duša, a to se zove vezanost. Ljubav je ono što preplavljuje iznutra i mi zaboravljamo sami sebe. Naša bi duša trebala voljeti Boga.
Bog stanuje u svakom srcu. On je kontrolirajuća snaga u nama. Ako je naša duša oslobođena od uma, materije i vanjskih osjetila, ići će prema gore do samog izvora iz kojeg je i došla. Ako ostane vezana uz tijelo i vanjska osjetila, to nije ljubav, to je vezanost. Da bismo dobili pravo iskustvo Boga, ono u čemu leži tajna života, je postići puni budnost i ostvariti odnos sa Bogom u nama. Ako shvaćamo da ovaj svijet nije naša pravo boravište znači da se moramo odmaknuti od ovog svijeta (iznutra) da bi dobili uvid u naš pravi dom…Ako je naša duša od iste esencije kao i Bog, znači da jedno poznaje drugo, ali je naša duša “slijepa” zbog vanjskih osjetila tijela koja nam odvraćaju pažnju od nas samih,odnosno od onoga što zapravo jesmo, ne tijelo nego stanovnici tijela. Većina bi se nas složila s time, da je bezuvjetna ljubav uistinu ono najpoželjnije, no tada bismo obično završili u samokritici, smatrajući da nismo sposobni živjeti u skladu s takvim idealom. Ali, nije problem u tome što mi to ne bismo mogli, već u tome, da je naš pojam ideala pogrešan.
Moramo proširiti svoje shvaćanje onoga, što se podrazumijeva pod bezuvjetnom ljubavlju. Bezuvjetno voljeti samog sebe znaći, opet, da smo u svako vrijeme spremni prihvatiti svoje osjećaje, bili oni ugodni ili neugodni. Prihvaćanje vlastitih osjećaja takvima kakvi nailaze odvodi nas u ljubav prema sebi, što se posve prirodnim putem širi i prerasta u prihvaćanje i ljubav prema drugima.
Ovisna ljubav usko je vezana uz niža središta svijesti, i izrazito je usmjerena na samu sebe, to je energija tamasa.Doživljava se dualistički, i upravo zbog toga nikad ne traje dugo. Ustvari, vjerojatno niti u našim najbliskijim odnosima s drugima nikad ne uspijevamo nadrasti određenu mjeru ovisne ljubavi, ali tijekom rada na vlastitom rastu ova ovisnost postaje sve manja, a time i naša dualistička iskustva. Postajemo svjesni sami sebe, i načina na koji pristupamo vezi. ” Pretpostavljamo da voljeti nekoga znaci, da nam se ta osoba jako sviđa. Takva naklonost obično u sebi uključuje i to, da nam se ona ne bi sviđala, kad ne bi bili ispunjeni određeni uvjeti.
U sentimentalnim vezama imamo čitave primjere uvjeta, uvjetovanosti, uslova, koje bi ona trebala ispunjavati, ili više nećemo u nju biti “zaljubljeni”. Ovo se naziva “ovisna” ljubav, jer ovisi o mnogim uvjetima, ali i zato, jer njome postajemo psihološki ovisni o drugoj osobi. Uspijete li integrirati osamljenost, natkrilit čete ovu dualnost (ovisna ljubav / samoća), i time postati spremni za doživljaj stvarne ljubavi. Nećete li, pak, moći integrirati osamljenost, ostajete vezani uz ovisnički ciklus i uz ovisnu ljubav. Osjećaji koji se odnose na Srce, a koji se u postupku obraduju, su: osamljenost, izolacija, tuga, stid, slomljeno srce, ljubomora; duboka žalost zbog gubitka drugih; osjećaj napuštenosti, zanemarenosti, ne uzvraćanja ljubavi koju zaslužujemo, odbačenosti i neprihvaćanja od strane drugih; osjećaja da nas mrze ili naše mržnje prema drugima; želja za ljubavlju, prihvaćanjem, pripadanjem; osjećaji vezani uz majku i nedostatak majčinske ljubavi kad nam je bila potrebna.
U sentimentalnim vezama imamo čitave primjere uvjeta, uvjetovanosti, uslova, koje bi ona trebala ispunjavati, ili više nećemo u nju biti “zaljubljeni”. Ovo se naziva “ovisna” ljubav, jer ovisi o mnogim uvjetima, ali i zato, jer njome postajemo psihološki ovisni o drugoj osobi. Uspijete li integrirati osamljenost, natkrilit čete ovu dualnost (ovisna ljubav / samoća), i time postati spremni za doživljaj stvarne ljubavi. Nećete li, pak, moći integrirati osamljenost, ostajete vezani uz ovisnički ciklus i uz ovisnu ljubav. Osjećaji koji se odnose na Srce, a koji se u postupku obraduju, su: osamljenost, izolacija, tuga, stid, slomljeno srce, ljubomora; duboka žalost zbog gubitka drugih; osjećaj napuštenosti, zanemarenosti, ne uzvraćanja ljubavi koju zaslužujemo, odbačenosti i neprihvaćanja od strane drugih; osjećaja da nas mrze ili naše mržnje prema drugima; želja za ljubavlju, prihvaćanjem, pripadanjem; osjećaji vezani uz majku i nedostatak majčinske ljubavi kad nam je bila potrebna.
“Sto je onda prava ljubav?
Ljubav je prihvaćanje, a bezuvjetna ljubav je bezuvjetno prihvaćanje.Voljeti nekoga bezuvjetno znaci, da smo u stanju prihvatiti ga, čak i ako nam se možda ne sviđa način, na koji ga trenutno percipiramo. Prihvaćanje samog sebe je sposobnost koju prvo valja razumjeti, a zatim i razvijati. Ono je rezultat rada više svijesti, no može se dogoditi i obrnuto: da nas samo odvede do više svijesti, jednom kad se razvije. Možda će vam se na prvi pogled učiniti nejasnim, zbog čega biste, zaboga, uopće i željeli takvu nekakvu “višu” svijest?
Ljubav je prirodna duhovnost. U tom stanju svijesnosti ego i njegovi aspekti otpadaju, dvojnost nestaje jer čistoća koju snaga ljubavi daje širi svijest kojom se samo-spoznajete. I sve religije uče povjerenju i ljubavi jer to su vrata za božanski hram, za istinu.
Ljubav je prirodna duhovnost. U tom stanju svijesnosti ego i njegovi aspekti otpadaju, dvojnost nestaje jer čistoća koju snaga ljubavi daje širi svijest kojom se samo-spoznajete. I sve religije uče povjerenju i ljubavi jer to su vrata za božanski hram, za istinu.
Kada dajete bez očekivanja; niste emocionalno ovisni o ishodima tog davanja. Razvijate sposobnost da njegujete to uzvišeno osjećanje. Oni oko vas ce osjetiti, da ne dajete imajući na umu bilo kakve uvjete. Doživljavate iskustvo BEZUVJETNE LJUBAVI. “
Ljubav ili Bog nije dokazivanje, već osjećaj dubokog ispunjenja, jer kad smo zadovoljni, ljubav je prisutna i sve ovisnosti nestaju a bivamo blaženstvo koje Jesmo.
Emocije i reakcije
Emocije su u stvari intenzivno (kaotično) gibanje energetskih struja (energy – motion…..engl.) kroz splet nadija (energetskih kanala) u tijelu, i kao neki veo prekrivaju čistu svijest, te joj daju ovakvu ili onakvu boju.
Emocije su samo razvijene misli, one nastaju nakon što želja (poriv) koja dolazi iz dubine preraste u misao o željenom objektu, te se na kraju razvija i emocija kojom se privezujemo za željeni objekt.
Emocije su velika varka i obmana u kojoj svi živimo i ne bi si mogli niti zamisliti život bez emocija. One su tu da prolaženjem kroz njih učimo i stječemo iskustva koja nas polako osvještavaju. Što smo emocionalniji, manje smo svjesni, tako da izrazito emotivne osobe imaju dosta poteškoća u životu i na duhovnoj stazi. Ali i tu postoji lijek jer onda tu naglašenu emocionalnost mogu staviti u službu Bogu, te ju pretvarati u devocionalnu ljubav prema Bogu , i na taj način pročišćavati svoje emotivno tijelo od nižih emocija. Da li smo svjesni koliko puta su nas naše emocije obmanule, zavarale, stvarale nam lažnu sliku o nekome ili nečemu, bile projekcija naših vlastitih skrivenih želja.
Emocije i misli su hrana za naš um, koji ne bi mogao preživjeti ako ga redovito ne bi hranili baš isto kao što hranimo i svoje fizičko tijelo adekvatnom hranom.
Kada ne bi bilo emocije, ne bi bilo niti vezivanja, i bili bismo slobodni i svjesniji. Emocije su proizvod dualne svijesti i one su ljepilo koje spaja subjekt i objekt u jednu čvrstu povezanu cjelinu. Kada to ljepilo čvrsto spoji subjekt sa objektom, nevolja nastaje kada se subjekt i objekt žele odlijepiti. To odljepljivanje je obično jako bolno i trebalo bi biti lekcija koja nas uči da ne koristimo prejaka ljepila jer nikad ne znamo kada će doći trenutak da će se trebati odlijepiti, pa ukoliko je ljepilo bilo jače, i bol odljepljivanja će adekvatno biti jača. Psihologija i psihoterapija, gotovo da se i ne bave ničim drugim nego samo emocijama i svime što je s njima u vezi. Blaženi mir se ne stiče kroz emocije, već čišćenjem, prvo od negativnih emotivnih naboja pa onda i od pozitivnih, jer i jedni i drugi su lanci koji vežu, jedni željezni drugi zlatni. Da ne bude zabune, svi smo mi emotivna bića ali razlikujemo se između ostaloga i po čistoći emotivnog tijela.
Emocije i misli su hrana za naš um, koji ne bi mogao preživjeti ako ga redovito ne bi hranili baš isto kao što hranimo i svoje fizičko tijelo adekvatnom hranom.
Kada ne bi bilo emocije, ne bi bilo niti vezivanja, i bili bismo slobodni i svjesniji. Emocije su proizvod dualne svijesti i one su ljepilo koje spaja subjekt i objekt u jednu čvrstu povezanu cjelinu. Kada to ljepilo čvrsto spoji subjekt sa objektom, nevolja nastaje kada se subjekt i objekt žele odlijepiti. To odljepljivanje je obično jako bolno i trebalo bi biti lekcija koja nas uči da ne koristimo prejaka ljepila jer nikad ne znamo kada će doći trenutak da će se trebati odlijepiti, pa ukoliko je ljepilo bilo jače, i bol odljepljivanja će adekvatno biti jača. Psihologija i psihoterapija, gotovo da se i ne bave ničim drugim nego samo emocijama i svime što je s njima u vezi. Blaženi mir se ne stiče kroz emocije, već čišćenjem, prvo od negativnih emotivnih naboja pa onda i od pozitivnih, jer i jedni i drugi su lanci koji vežu, jedni željezni drugi zlatni. Da ne bude zabune, svi smo mi emotivna bića ali razlikujemo se između ostaloga i po čistoći emotivnog tijela.
I sveci posjeduju emocije ali su one pročišćene od sebičnih zahtjeva, i svode se samo na čistu ljubav i suosjećajnost. Oni svojim djelovanjima ne stvaraju karmu, jer su u svemu samo svjedoci.I oni mogu zaplakati, ali i trenutno se naljutiti, ali ta “ljutnja” ostavlja trag kao kada bi prstom povukli po vodi, za razliku od nepročišćenih duša, gdje bi ljutnja kod njih ostavila trag kao da si povukao trag nečim oštrim po metalu, ta impresija bi kod njih uhvatila dubok trag i krojen, te rodila još mnogo kakvim nepoželjnim posljedicama, odnosno namatanje nove karme.
Priroda emocija je da se one željele postaviti na mjesto koje pripada jedino istini.
Nemiran um je uvijek u konfliktu sa sobom jer njime upravljaju stečeni obrasci programske svijesti. To je stanje uma koji se nalazi u “škripcu” između dvije ili više mogućnosti. Jedno priča drugo radi treće misli.Konflikt je uobičajeno stanje dualnog uma koji živi i kreće se u moru parova suprotnosti i bezbrojnih kombinacija i mogućnosti koje se neprekidno rađaju u tom beskrajnom moru različitosti. Um je vrlo često u dvojbi što odabrati od silnih mogućnosti koje ima na raspolaganju, i kada odabere opet živi u strahu da li je dobro odabrao, da li je to to, ili je možda ipak trebalo odabrati ono drugo, i tako misao na misao bez konca i kraja.
Strah je negdje u osnovi uma. Suprotno tome ljubav je poput svjetla koje osvjetljava mrak koji je strah. Ljubav i prihvaćanje nas izdižu iznad konflikta, sukoba, straha. Ona se ne bori, nije u sukobu ni sa čim, ona je iznad svakog konflikta koji je proizvod uma, dok je ljubav “proizvod” Srca. Ljubav nadilazi nemir, ona se ne bavi time da ga riješi jer on je nerješiv na razini racionalnog, analitičkog, diskurzivnog uma. Ona se diže iznad konflikta na viši plan postojanja, na razinu ne-dvojstva, na razinu jedinstva, gdje nema mjesta sukobima i nejedinstvu misli riječi i djela, jer nema analitičkog suprotstavljanja i sukoba između više mogućnosti. Ako i riješimo neki nesporazum, obično se to desi kada otpadne neka druga mogućnost, pa ostaje u igri samo jedna i tu nema konflikta. Ako racionalnim putem želimo pomiriti konflikte, to će teško ići, jer uglavnom se ne mogu pomiriti na horizontalnoj razini, odnosno uvijek će to mirenje rezultirati nekim kompromisom koji opet nije nešto što bi nam dalo potpuno zadovoljstvo.
Strah je negdje u osnovi uma. Suprotno tome ljubav je poput svjetla koje osvjetljava mrak koji je strah. Ljubav i prihvaćanje nas izdižu iznad konflikta, sukoba, straha. Ona se ne bori, nije u sukobu ni sa čim, ona je iznad svakog konflikta koji je proizvod uma, dok je ljubav “proizvod” Srca. Ljubav nadilazi nemir, ona se ne bavi time da ga riješi jer on je nerješiv na razini racionalnog, analitičkog, diskurzivnog uma. Ona se diže iznad konflikta na viši plan postojanja, na razinu ne-dvojstva, na razinu jedinstva, gdje nema mjesta sukobima i nejedinstvu misli riječi i djela, jer nema analitičkog suprotstavljanja i sukoba između više mogućnosti. Ako i riješimo neki nesporazum, obično se to desi kada otpadne neka druga mogućnost, pa ostaje u igri samo jedna i tu nema konflikta. Ako racionalnim putem želimo pomiriti konflikte, to će teško ići, jer uglavnom se ne mogu pomiriti na horizontalnoj razini, odnosno uvijek će to mirenje rezultirati nekim kompromisom koji opet nije nešto što bi nam dalo potpuno zadovoljstvo.
Što više radimo na pročišćavanju i kontroli vlastitog uma, bit će sve manje konflikata, i nemira jer smjer prema svijesti jednote i mirenju parova suprotnosti u jednu nedjeljivu cjelinu je smjer kojim nadilazimo dualnu svijest koja konflikte u neznanju i nesvijesnosti sebe stvara.
Zbog toga je jasno viđenje stvari i razlučivanje svojim umom na temelju osobnog iskustva mjerilo napretka .
Ljubav kojom prihvaćate razlike, nadilazeći razinu um-emocija-vezanosti Pomaže vam uzdići se iznad horizontalne razine i približila višoj istini.
Zbog toga je jasno viđenje stvari i razlučivanje svojim umom na temelju osobnog iskustva mjerilo napretka .
Ljubav kojom prihvaćate razlike, nadilazeći razinu um-emocija-vezanosti Pomaže vam uzdići se iznad horizontalne razine i približila višoj istini.
Trenuci kad smo bez Ega?
Ljubav, žene i muškarci |
Međutim, da li smo doista tako drugačiji kad se radi o pravoj Ljubavi? Evo što mislim o tome. Ljudima je odnos važan, a nezrelih ima i među muškarcima i među ženama. Nezreli muškarci se razlikuju od nezrelih žena, to je sigurno. Svatko na svoj način upražnjava svoju nezrelost. To je stoga što su im potrebe ponešto različite. Pa onda lijepo, kao i obično, pomiješaju ljubav s potrebom. To je jedna od odrednica "nezrelosti". Kad to maknete, ostaju vam samo ljudi, bez obzira na spol i rod. A oni su jednaki u ljubavi i načinu na koji ju doživljavaju. |
U duhu univerzalnih vrijednosti znamo da je ego zamisao, on može postojati samo ako ga iznova stvaramo. Zamišljanju je potrebno snažno podržavanje. Istini ono nije potrebno, u tome leži ljepota istine. Ali zamišljanje? Morate to stalno stvarati da tu i tamo potaknete, jer ona neprestano tone, dok je uspijete potaknuti na jednoj strani, ona potone na drugoj.
I to je ono što ljudi čine cijeli život, pokušavaju učiniti da zamisao izgleda kao istina. Život kod većine ljudi je je potraga za novcem, moć, ugled, ovo i ono, sve to nije ništa drugo nego potraga za novim uporištem, potraga za novom zaštitom, da bi se nekako zadržale zamisli. Iako s jedne strane svi klimaju glavom da razumiju smisao da je sve prolazno ipak i dalje svi gaje zamišljenu neku nadu obnavljanjem zamisli.
Iako smrt dođe i uništi sve zamisli vašeg uma, vašeg ugleda, i dalje se zamišlja da s e smrt drugima događa. Smrt dođe i jednostavno izbriše sve, ne ostavlja ni otiske stopala.
Što god učinimo sa svojim životom nije ništa drugo nego pisanje na vodi, čak nije ni pisanje na pijesku, nego na vodi. Sve nestaje. Ali svi i dalje grade kule u zraku, jer sve zamisli je potrebno stalno održavati, stalno se truditi, danju i noću. I zato katkad, unatoč vama, jave se trenuci kad na tren ugledate stvarnost bez ega koji funkcionira kao prepreka. Budući da je ego fikcija, on katkad nestaje.
Unatoč paravana ega kojim se kriju prave namjere, unatoč vama, ti trenuci stanje bez ega ipak postoje. Svatko ih jednom doživi.
Na primjer, svake noći kad zapadnete u dubok san, san je tako dubok da ne možete čak ni sanjati, tada ego nije više vaš temelj, sve su njegove funkcije nestale. Dubok san bez snova vrsta je male smrti.
U snu bez snova ego posve nestaje, jer kad nema razmišljanja ni snova, kako možete održati zamisli? Ali spavanje bez snova traje tek kratko vrijeme. U osam sati zdravog sna, ono ne traje više od dva sata. A sama ta dva sata vas revitaliziraju. Doživite li ta dva sata duboka spavanja bez snova, ujutro ćete se probuditi kao novi, svježi, oživjeli. Život ponovno postaje uzbudljiv, dan se čini kao dar. Sve izgleda kao novo jer ste vi novi, a i jesmo svakog trena u budnosti svijesnis sebe. I sve se čini prekrasnim, jer ste vi u prekrasnom prostoru.
Što se dogodilo u ta dva sata kad ste zapali u dubok san – u ono što Patanjali i joga zovu suuupti, spavanje bez snova? Ego je nestao. A nestajanje ega nas revitalizira, pomladi. Nestankom ega, premda u dubokom stanju bez svijesti, doživjeli smo Boga.
Patanjali kaže da nema razlike između spavanja bez snova – suuupti i krajnjeg stanja stopljenosti s Apsolutom samadhi. Nema mnogo razlike premda ipak postoji razlika. Razlika je u svijesti. U snu bez snova vi niste ničega svjesni, u stanju samadhi vi ste svjesni, ali stanje je isto. Vi se krećete k Bogu, krećete se k univerzalnom središtu. Nestajete u vanjskoj razini i približavate se izvoru. I upravo taj dodir sa izvorom tako nas pomlađuje. Najdragocjenije vrijeme je spavanje bez snova, spavanje je vrlo dragocjeno.
Situacija se mijenja kad bivamo zaljubljeni u samo postojanje, tada se ego prepoznaje kao fikcija, bit će korišten kao zamisao.. A kad ga tako koristimo, on nije opasan. Ima nekoliko trenutaka kad ego otpadne sam od sebe. U trenucima velike
opasnosti, kad na primjer vozite auto i iznenada vidite da će se dogoditi nesreća. Izgubili ste kontrolu nad automobilom i čini se da ne postoji mogućnost da se spasite. Udarit ćete u drvo, ili u auto koji vam vozi u susret, ili ćete pasti u rijeku, to je apsolutno sigurno. U tim trenucima ego iznenada nestaje.
Zbog toga je tako privlačno, izazovno naći se u nepredvidljivim, neočekivanim i opasnim situacijama. Ljudi se penju na ogromne visine, penjanje po planinama je opasno, što je opasnije, to je ljepše. To je duboka meditacija, a oni to možda razumiju, a možda i ne. Ali tada se doživljava, snažno stanja bez ega. Gdje god je opasnost blizu, um zastaje. Um može misliti samo onda kad niste u opasnosti, on nema što reći u opasnosti. U opasnosti postajete spontani i u toj spontanosti vi iznenada saznajete da niste ego.
Iako smrt dođe i uništi sve zamisli vašeg uma, vašeg ugleda, i dalje se zamišlja da s e smrt drugima događa. Smrt dođe i jednostavno izbriše sve, ne ostavlja ni otiske stopala.
Što god učinimo sa svojim životom nije ništa drugo nego pisanje na vodi, čak nije ni pisanje na pijesku, nego na vodi. Sve nestaje. Ali svi i dalje grade kule u zraku, jer sve zamisli je potrebno stalno održavati, stalno se truditi, danju i noću. I zato katkad, unatoč vama, jave se trenuci kad na tren ugledate stvarnost bez ega koji funkcionira kao prepreka. Budući da je ego fikcija, on katkad nestaje.
Unatoč paravana ega kojim se kriju prave namjere, unatoč vama, ti trenuci stanje bez ega ipak postoje. Svatko ih jednom doživi.
Na primjer, svake noći kad zapadnete u dubok san, san je tako dubok da ne možete čak ni sanjati, tada ego nije više vaš temelj, sve su njegove funkcije nestale. Dubok san bez snova vrsta je male smrti.
U snu bez snova ego posve nestaje, jer kad nema razmišljanja ni snova, kako možete održati zamisli? Ali spavanje bez snova traje tek kratko vrijeme. U osam sati zdravog sna, ono ne traje više od dva sata. A sama ta dva sata vas revitaliziraju. Doživite li ta dva sata duboka spavanja bez snova, ujutro ćete se probuditi kao novi, svježi, oživjeli. Život ponovno postaje uzbudljiv, dan se čini kao dar. Sve izgleda kao novo jer ste vi novi, a i jesmo svakog trena u budnosti svijesnis sebe. I sve se čini prekrasnim, jer ste vi u prekrasnom prostoru.
Što se dogodilo u ta dva sata kad ste zapali u dubok san – u ono što Patanjali i joga zovu suuupti, spavanje bez snova? Ego je nestao. A nestajanje ega nas revitalizira, pomladi. Nestankom ega, premda u dubokom stanju bez svijesti, doživjeli smo Boga.
Patanjali kaže da nema razlike između spavanja bez snova – suuupti i krajnjeg stanja stopljenosti s Apsolutom samadhi. Nema mnogo razlike premda ipak postoji razlika. Razlika je u svijesti. U snu bez snova vi niste ničega svjesni, u stanju samadhi vi ste svjesni, ali stanje je isto. Vi se krećete k Bogu, krećete se k univerzalnom središtu. Nestajete u vanjskoj razini i približavate se izvoru. I upravo taj dodir sa izvorom tako nas pomlađuje. Najdragocjenije vrijeme je spavanje bez snova, spavanje je vrlo dragocjeno.
Situacija se mijenja kad bivamo zaljubljeni u samo postojanje, tada se ego prepoznaje kao fikcija, bit će korišten kao zamisao.. A kad ga tako koristimo, on nije opasan. Ima nekoliko trenutaka kad ego otpadne sam od sebe. U trenucima velike
opasnosti, kad na primjer vozite auto i iznenada vidite da će se dogoditi nesreća. Izgubili ste kontrolu nad automobilom i čini se da ne postoji mogućnost da se spasite. Udarit ćete u drvo, ili u auto koji vam vozi u susret, ili ćete pasti u rijeku, to je apsolutno sigurno. U tim trenucima ego iznenada nestaje.
Zbog toga je tako privlačno, izazovno naći se u nepredvidljivim, neočekivanim i opasnim situacijama. Ljudi se penju na ogromne visine, penjanje po planinama je opasno, što je opasnije, to je ljepše. To je duboka meditacija, a oni to možda razumiju, a možda i ne. Ali tada se doživljava, snažno stanja bez ega. Gdje god je opasnost blizu, um zastaje. Um može misliti samo onda kad niste u opasnosti, on nema što reći u opasnosti. U opasnosti postajete spontani i u toj spontanosti vi iznenada saznajete da niste ego.
Isto tako obzirom da su ljudi različiti – ako je netko esteta, tada će mu ljepota otvoriti vrata. Ako vam u jednom trenutku bljesne divota, ego iznenada nestaje. Ili kad vidite lotos u ribnjaku, ili zalazak sunca ili pticu u letu – sve što u trenu zapali vašu unutarnju senzibilnost, sve što vas na čas obuzme tako duboko da zaboravite sebe – i u tim trenucima ego uzmakne. On je zamisao zaboravite li ga na čas, on nestaje. I dobro je da postoje trenuci kad on nestaje i na čas se ugleda istina i stvarnost.
Kad se um odmara i u njemu nema misli, tada u tišini, u toj dubokoj bez-mislenosti, u potpunoj odsutnosti misli, može se vidjeti istina.
Obratite više pažnje na te trenutke, ta stanja, upijte što više duh tih trenutaka, stvorite prostor da se ti trenuci češće dogode. To je pravi put u potrazi za Bogom.
Ne biti u egu jest biti u Bogu.
Pozdrav svima, moje ime je Dion Dublin, iz Finske. Ovdje želim podijeliti svoje svjedočanstvo, kako bi svi znali kako sam vratio svoju ženu uz pomoć doktora Ogundelea, čarobnjaka. Žena me napustila više od 6 godina, svugdje sam tražio pomoć, ali nitko mi nije mogao pomoći. Prošli tjedan našao sam ljude koji su pričali o doktoru Ogundeleu na različitim forumima i kako im pomaže i u rješavanju njihovih problema, odmah sam kontaktirao dr. Ogundelea koji je odgovorio i započeo svoj posao nakon 24 sata, nazvala me supruga koja je otišla prije 6 godina i vratila se kući, ovo nisu samo priče, ovo je moje istinsko životno iskustvo, ovaj čovjek je vrlo moćan, obratite mu se za bilo koju vrstu pomoći i uvjeravam vas da ćete vam pomoći 100%. Kontaktirajte ga na WhatsApp -u i Viberu: +27638836445.
OdgovoriIzbriši